Self-portrait

Rani život, obitelj i obuka

Joseph Melling došao je na svijet 27. prosinca 1724. godine u Saint-Avoldu. Rođen je u lozi u kojoj je umjetnost bila zajednički jezik; njegova obitelj činila je dugotrajna linija slikara, gravira, arhitekata i drvoreza. To naslijeđe vrhunskog zanatstva vjerojatno je oblikovalo njegovo rano razumijevanje forme i strukture. Nakon pohađavanja latinske škole u Saarlouisu, tražio je praktično majstorstvo u Parizu, gdje je završio stažiranje u stolarstvu. To razdoblje manuelnog rada pružilo je temelj tehničke discipline prije nego što je svoju punu pozornost usmjerio na piękne umjetnosti.

Njegov talent ubrzo ga je odnio prema najvišim razinama poduke. Joseph Melling učio je pod vodstvom Carlea van Loa i Françoisa Bouchera, upijajući nijanse njihovih specifičnih pristupa. Njegova posvećenost kistu nagrađena je 1750. godine, kada je dodijeljena nagrada Prix de Rome u slikarstvu. Za ovu čast, predstavio je verziju Labana koji predaje svoju kćer Jakovu. Ovo postignuće označilo je njegov uspon kao slikara od iznimnog potencijala, postavljajući scenu za njegovu buduću službu na europskim dvorovima.

Dvorarski slikar i narudžbe u Karlsruheu

Godine 1758. Joseph Melling pronašao je svoje mjesto u dvorarskim krugovima Karlsruhea, pridruživši se svom bratu, kiparstvu Christophu Mellingu, kao dvorarski slikar za Markgrapsku kneževinu Baden. Ovo razdoblje njegovog života obilježeno je kako profesionalnim napretkom, tako i osobnom unijom. Godine 1759. oženio se Josephom Lengelacher, kćeri kipara Ignaza Lengelachera, čime je još čvršće utkano svoju obitelj u umjetničku tkaninu regije. Njegovo prisustvo u palači nije bilo samo prisustvo zanatlije, već povjerenog čovjeka unutar samog dvora.

Njegova ruka često je bila pozivana da ukrasi veličanstvene prostore plemićkih obitelji. Do 1760. godine dovršio je stropno slikarstvo za veliku mramornu dvoranu palače, djelo koje je zahtijevalo i tehničku vještinu i duboko razumijevanje dvorarskog monumentalisma. Njegov utjecaj protezao se izvan zidova palače i u svete prostore zajednice; 1764. godine okrenuo je pažnju Stadtkirche u Rastattu, gdje je ukrasio oltar. Ove narudžbe odražavale su život proveden navigiranjem između zahtjeva svjetovnog sjaja i religiozne odanosti.

Osim svog stvaralaštva četkicom, Melling je djelovao kao pronicljivo oko za plemićanstvo. Služio je kao savjetnik grofice Karoline Luise, pomažući joj u pažljivoj nabavi umjetničke kolekcije. Ta će kolekcija na kraju činiti temelj Staatliche Kunsthalle Karlsruhe, dokazujući da je njegov utjecaj pomogao oblikovati samu povijest umjetnosti u regiji dugo nakon što je njegova ruka prestala stvarati.

Umjetnička djelatnost u različitim regijama

Kako su godine prolazile, Mellingova reputacija vodila ga je daleko izvan okvira dvora u Karlsruheu. Postao je putnik kroz krajolike, noseći svoje kistove u razne sakralne i plemićke prostore kako bi ispunio svoje narudžbe. Godine 1769. njegova je ruka bila zauzeta u Schutternu, gdje je gledajući prema visinama, komponirao stropni fresko za samostavnu crkvu. Iste je godine okrenuo pažnju prema kapucinskom samostanu u Baden-Badenu, pružajući dekoracije koje su krasile njihove dvorane.

Njegova putovanja nastavljala su se dok se kretao kroz okolna područja, tražeći nove patrone i nove zidove koje bi ukrasio. Do 1770. godine stigao je u Hechingen, gdje je radio na izradi oltarskih slika za Stiftskirche. Zahtjevi njegovog talenta značili su da ne može dugo ostati na jednom mjestu. Dvije godine kasnije našao se u Freiburgu, zadužen za stvaranje velikog zidnog freska za Velikohercogačku palaču, djela koje je zahtijevalo i snagu i steady ruku kako bi se dovršilo.

Artistička škola i posljednje godine

U svojim kasnijim godinama, Joseph Melling usmjerio je pažnju prema podučavanju drugih, osnovavši školu crteža unutar zidina onoga što je nekada bilo palačinski menadžer. Ovo razdoblje poučavanja obilježeno je promjenom njegovih životnih okolnosti; do 1774. godine, potjeran teretom financijske nevolje, napustio je dvor u Karlsruheu i preselio u Strasbourg. Upravo je tamo pokušao formalizirati svoje pedagoške ambicije osnivanjem umjetničke škole poznate kao Academie de déssin d’après nature.

Plime političkih promjena napokon su stigle i do njegovih vrata, te je do 1789. godine škola koju je izgradio zamijenjena novim sustavom centraliziranih državnih škola. Ipak, duh njegovog podučavanja nije nestao. Do 1791. godine pronašao je sredstva za otvaranje privatne škole, poduhvat koji je omogućen zahvaljujući podršci njegovog sina, Josepha Ignaza Mellinga. Ta je obiteljska poveznica omogućila mu da nastavi svoj rad u umjetnosti crteža čak i dok je svijet oko njega prolazio kroz duboke transformacije.