Mihail Skotti

Rani život, obitelj i obuka

Mihail Skotti rođen je u plemenitoj lozi slikara. Njegov otac, Ivan Karlovič Skotti, radio je kao dekorativni slikar, prebačen u Rusiju iz sjeverne Italije. Ta poveznica s njegovim talijanskim podrijetlom oblikovala je rano okruženje u njegovom domu. Nakon smrti oca, Mihail je usvojen i odgojen od strane slikara povijesnih motiva, Alekseja Jegorova. Taj prijelaz iz obitelji koja mu je dala život u ruke mentora koji mu je oblikovao duh, odredio je njegove ključne formativne godine.

Njegovo obrazovanje započelo je u katoličkoj školi Svete Katarine, gdje je stekao osnovno znanje. Odande je njegov put vodio prema Imperialnoj akademiji umjetnosti. Provodio je vrijeme slušajući predavanja na Akademiji, upijajući tehničke zahtjeve zanata. Njegova ruka pokazivala je rani potencijal u proučavanju forme; za svoju vještinu crtanja iz prirode nagrađen je srebrnom medaljom. Do 1835. godine završio je svoje formalno obrazovanje, diplomirajući s zlatnom medaljom.

Karijera u Rusiji i Italiji

Nakon završetka formalnog obrazovanja, Mihail Skotti proveo je određeno vrijeme na Shepelevovom imanju blizu Ardatova. Tamo su mu dani prolazili u podavanju lekcija iz crteža te u slikanju ikonografije. To razdoblje mirnog rada prethodilo je njegovom putovanju prema jugu. Putovao je kroz Njemačku prema Italiji, u pratnji grofa Pavla Kutaisova. U Italiji je boravio sve do 1844. godine, usvajajući svjetlost i oblike tog bogatog taložja.

Njegov rad ponovno ga je vratio religijskim temama, ali u potpuno drugačijim ambijentima. Godine 1844. oslikao je ikone za rusko-pravoslavnu kapelu koja se nalazila u ambasadama u Istanbulu. Do 1845. godine, nastavio je svoj put stvarajući seriju ikona za Spasiteljski katedral u Nižnjem Novgorododu. Ti su religijski nalozi pridonijeli njegovom prepoznatljivosti, nakon čega je konačno primio počasnu titulu akademika.

Podučavanje i religiozna djela

U Moskvi je Mihail Skotti preuzeo položaj profesora i inspektora u Moskovskoj školi slikarstva, skulpture i arhitekture, naslijedivši ulogu koju je prethodno obavljao Fjodor Zavjalov. Tamo je posvetio svoje vrijeme vođenju nove generacije slikara. Među onima koji su učili pod njegovom rukom bili su Konstantin Makovski, Nikolaj Nevrev, Vasilj Perov i Sergej Gribkov. Prateći njihov rad, prenosio je tehničke temelje vlastite obuke.

Njegov kist se često okretao prema svetom. Tijekom tog razdoblja nastavio je stvarati brojna religiozna djela. U Sankt Peterburgu sudjelovao je u ukrašavanju Crkve Blagovjesti, a taj je rad proveden pod vodstvom Konstantina Thona. Njegove su ruke plovile između tihih zahtjeva učionice i postojanih, discipliniranih uvjeta crkvenog slikarstva.

Putovanja i posljednje godine

Godine 1857. njegova su kretanja vodila preko granica, istražujući nove horizonte. Protrao je vrijeme u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, putujući kroz te krajeve na isti način na koji je to činio i u svojim ranijim godinama. Ta su putovanja bila sastavni dio života posvećenog neprestanim promatranju svjetlosti i oblika koje je nudio europski kontinent.

Njegov boravak u Francuskoj završio je u Parizu. Iznenadna, kratkotrajna bolest odnelo ga je 1861. godine. Zakopano je na groblju Montmartre, ostavivši za sobom miran život slikara koji je plidom putovao između ruskih akademija i europskih studija.